Zašto je borba za sjećanje na Srebrenicu osnovni čin sigurnosti i odbrane za Evropu

U tekstu koji je objavio ugledni portal Just Security, Turčalo objašnjava da je rad na suzbijanju negiranja i dezinformacija osnovni čin sigurnosti i odbrane za Evropu koja se bori s povratkom nacionalizma i desničarskog radikalizma.

"Nakon trideset godina, polja Potočara svjedoče o dvije suprotstavljene istine: o dubini ljudske okrutnosti i o otpornosti ljudskog duha. Koja će istina obilježiti Evropu 21. stoljeća ovisi o tome hoće li se međunarodna zajednica napokon odlučiti boriti ovaj nedovršeni rat za sjećanje istom odlučnošću s kojom se bore negatori", piše on.

"Tišina na poljima Potočara kod Srebrenice glasnija je od svake buke. Hiljade bijelih mermernih nišana stoje u sablasnim redovima, svaki kao spomenik jednom životu koji je nasilno prekinut".

Međutim, Turčalo ističe da je današnja mirna dolina u oštrom kontrastu s haosom jula 1995. godine, kada je isto područje, unutar i oko baze holandskog bataljona Ujedinjenih nacija, bilo poprište neizrecivih strahota, progona i početka masakra industrijskih razmjera — 8.372 imena nevinih žrtava urezana su na memorijal.

"Ipak, ovo sveto tlo nije samo mjesto sjećanja. To je još uvijek mjesto borbe protiv negiranja i veličanja međunarodno priznatog genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice tokom ratova 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji".

Trideseta godišnjica genocida u Srebrenici nije samo historijska tačka, već pruža i mapu puta za ovaj rat koji traje – rat protiv onih koji negiraju ne samo taj zločin nego i mnoge druge širom svijeta.

Turčalo objašnjava da je se u kontekstu BiH ovaj rat vodi između globalne, umrežene koalicije savjesti, koju predvodi Memorijalni centar Srebrenica, i transnacionalnog saveza državom sponzorisanih revizionista i njihovih ideoloških simpatizera.

Evolucija Memorijalnog centra Srebrenica — od mjesta koje je bilo u fokusu samo tokom godišnje komemoracije 11. jula do proaktivne institucije za “odbranu sjećanja” — nudi presudni, primjenjivi model za druga postratna društva i za odbranu demokratskih vrijednosti od naleta autoritarne dezinformacije. Ovo se ne tiče samo sjećanja na prošlost Bosne i Hercegovine, već i budućnosti Evrope i svijeta.

Sveto tlo i anatomija negiranja genocida

Da bi se razumjela dubina i opasnost današnje borbe, potrebno je najprije dekodirati kampanju negiranja neoborive istine o zločinu genocida i zatim razotkriti političku mašineriju dizajniranu da tu istinu izbriše, objašnjava Turčalo.

Fundamentalne, pravno potvrđene činjenice genocida su neosporne. U presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog suda pravde (MSP) sistematsko ubijanje najmanje 8.372 nevina Bošnjaka od strane policije i vojske samoproglašene bosanske srpske entitetske strukture, Republike Srpske, pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića i uz podršku susjedne Srbije, pravno je definisano kao genocid.

"Ovaj zločin nije nastao u vakuumu. Omogućio ga je teški neuspjeh međunarodne zajednice, posebno Ujedinjenih nacija. Proglašenje Srebrenice “zaštićenom zonom” bilo je obećanje koje nije samo prekršeno, već je lošom implementacijom situaciju pogoršalo stvaranjem zamke koja je desetine hiljada izbjeglica dovela na jedno mjesto bez adekvatne zaštite. “Kukavičke odluke” komandanta UN-a na terenu i nemoć holandskog bataljona nisu bile tek nesretna greška, već sistemski moralni i politički slom".

On objašnjava da je ovaj neuspjeh međunarodne zajednice da spriječi genocid stvorio je političke i psihološke uslove u kojima je negiranje moglo cvjetati.

"Želja da se umanji vlastita krivica učinila je Zapad prijemčivijim za narative o “podijeljenoj krivici” i “tragičnom građanskom ratu”, koji su u središtu revizionističke retorike. Ako su “sve strane krive”, tada konkretni neuspjeh da se spriječi jedna strana da počini genocid postaje manje strašan".

Turčalo vidi nedostatak djelovanja u 1995. kao “prvobitni grijeh” koji je kasniji grijeh negiranja učinio politički oportunim i psihološki prihvatljivim mnogima u i izvan regije. Borba protiv negiranja stoga je ujedno i borba protiv historijske amnezije same međunarodne zajednice.

Arhitektura negiranja

Negiranje genocida u Srebrenici nije marginalno mišljenje ili teorija zavjere koju je lako odbaciti. To, kako piše Turčalo, namjerna i dobro finansirana politika bh. entiteta Republika Srpska i državna politika Srbije. To je, kako je to formulisao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nastavak rata drugim sredstvima.

Taktike brisanja su raznovrsne i sistemske. One uključuju institucionalni revizionizam, poput osnivanja “vladinih komisija” zaduženih za izradu izvještaja koji proturječe nalazima međunarodnih sudova. Tu je i medijsko zasićenje, nemilosrdna promocija negiranja putem državnih i njima naklonjenih medija. Memorijalni centar Srebrenica svake godine izdaje izvještaj koji pruža kvantitativne dokaze o stotinama takvih djela. Politička blokada svakog zakona na državnom nivou u BiH koji bi kriminalizovao negiranje genocida traje decenijama, pokazujući jasnu namjeru da se negatori zaštite i kriminalitet produži. Na kraju, tu je i aktivno veličanje ličnosti poput Mladića i Radovana Karadžića, koji se predstavljaju kao nacionalni heroji.

Turčalo objašnjava da ova kampanja negiranja nije fenomen koji prati sukob, već temeljna i završna faza samog procesa genocida.

"Cilj genocida je potpuno ili djelimično uništenje zaštićene grupe, pri čemu je uništenje i fizičko i simboličko. Fizičko uništenje dogodilo se u julu 1995. masovnim egzekucijama. Odmah nakon toga počelo je simboličko uništenje skrivanjem tijela u masovne grobnice i kasnijim premještanjem u sekundarne i tercijarne grobnice kako bi se uništili dokazi".

On vidi današnji politički projekat negiranja — prepisivanje udžbenika historije, izrada lažnih izvještaja, veličanje ubica — kao logičan nastavak tog prikrivanja. Kako naglašavaju stručnjaci za genocid poput Gregoryja Stantona, ovo je završna faza nakon uništenja ljudskih tijela, koja pokušava uništiti sjećanje na njihovo postojanje i istinu o njihovom ubistvu. On definiše negiranje kao čin konstantnog progona i direktnu prijetnju preživjeloj zajednici.

Lokalno negiranje legitimizirano je i intenzivirano na svjetskoj sceni. Turčalo vidi Nobelovu nagradu za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu, čija su djela po mišljenju kritičara uključivala i ona koja opravdavaju srpsku umiješanost u zločine, kao "prelomnu tačku", signalizirajući opasnu evropsku toleranciju prema negiranju genocida. Negatori širom svijeta pronalaze podršku na cijelom političkom spektru, od “antiimperijalističke” ljevice koja srpsku stvar vidi kroz iskrivljenu anti-NATO prizmu, do radikalne desnice koja dijeli islamofobični svjetonazor.

Također ističe da je negiranje genocida u Srebrenici povezano sa strateškim interesima autoritarnih sila, posebno Rusije. Moskva koristi ovo pitanje za poticanje nestabilnosti na Balkanu, sprečavanje euroatlantske integracije Bosne i Hercegovine i podrivanje kredibiliteta međunarodnog prava i zapadnih institucija. Negiranje je postalo geopolitičko oružje.

Od mjesta tuge do sile istine

Suočen s ovom organizovanom kampanjom negiranja i brisanja, Memorijalni centar Srebrenica doživio je vlastitu transformaciju i postao glavni borac u ratu za istinu, vođen novom vizijom oblikovanom od strane preživjelih.

Uspostavljen odlukom Visokog predstavnika međunarodne zajednice 2000. godine i otvoren 2003., Memorijalni centar je u početku imao primarno komemorativnu i arhivsku ulogu, fokusiranu na godišnje ukopavanje najnovije pronađenih i identifikovanih posmrtnih ostataka i prateću komemoraciju 11. jula. Bio je to važan prostor tuge, ali institucionalno pasivan.

Posljednjih šest godina obilježene su radikalnom promjenom, koju predvodi direktor Emir Suljagić. Njegove vlastite riječi oslikavaju promjenu misije: od pravnog fokusa, ka pronalaženju i jačanju glasova žrtava i preživjelih i preuzimanju kontrole nad narativom. Cilj više nije bio samo sjećanje, već borba. Turčalo objašnjava da Suljagićeva lična historija — događaje je svjedočio iz prve ruke kao 17-godišnji prevodilac UN-a — daje instituciji jedinstveni moralni autoritet i neumornu snagu.

Ističe da je Suljagić je među onima koji su imali ključnu ulogu u usvajanju rezolucije Generalne skupštine UN-a 2024. godine, kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida iz 1995. Rezolucija ne samo da potvrđuje činjenice utvrđene pred međunarodnim sudovima, već i jača normativni okvir za sjećanje, pravdu i prevenciju. Njena simbolička težina leži u eksplicitnoj osudi i negiranja i veličanja ratnih zločinaca — prakse koje i dalje podrivaju pomirenje i destabilizuju postkonfliktna društva. Iako pravno neobavezujuća, rezolucija pojačava moralnu i političku obavezu međunarodne zajednice da se s nasljeđem zločina protiv čovječnosti suoči iskreno i odlučno. Ipak, glasanje o rezoluciji je znakovito: 84 za, 19 protiv i čak 68 suzdržanih, što svjedoči o nejasnoćama koje su puštene u opticaj godinama dezinformacija o genocidu u Srebrenici.

Kako je Suljagić rekao u svom govoru uoči usvajanja: “Kada su moji saborci koji su preživjeli genocid izašli iz šuma istočne Bosne u julu 1995., niko nam nije vjerovao. Naše priče bile su toliko strašne, toliko nezamislive, da su svi odlučili da ne vjeruju... Tokom posljednjih 29 godina morali smo dokazivati svaki detalj naše agonije, iznova i iznova”.

Transformacija Memorijalnog centra Srebrenica direktni je rezultat vodstva Suljagića i drugih preživjelih uključenih u centar: svjedočiti, boriti se za priznanje i osigurati da se historija ispriča na vlastitim uvjetima. Proaktivna, ponekad konfrontirajuća i globalno umrežena strategija centra nije samo pametan institucionalni zaokret, već i institucionalizacija imperativa preživjelih. Godišnji izvještaji o negiranju, međunarodne škole za mlade, globalni savezi — to su alati preživjelih koji su u borbi protiv negiranja i veličanja zločinaca prešli iz uloge svjedoka u ulogu komandanta. To objašnjava i povremene kritike njegovih metoda kao “agresivnih”; to je prijevod očajničke borbe preživjelih u institucionalnu politiku.

Centar je razvio važne programe kao strateške instrumente u ovoj borbi. Godišnji izvještaj o negiranju genocida djeluje kao oblik “kontraobavještajne aktivnosti”, koji direktno osporava tsunami laži negatora. Centar sistematski prati, dokumentuje i objavljuje slučajeve negiranja, stvarajući neoborivu javnu evidenciju koja imenuje pojedince, medije i institucije.

Projekat usmene historije je “humanitarno i arhivsko” oružje centra. U saradnji s organizacijama poput Balkanske istraživačke mreže (BIRN) i Shoah Foundation Univerziteta Južne Kalifornije, projekat bilježi svjedočanstva preživjelih, fokusirajući se ne samo na genocid, već i na živote pojedinaca uništene zajednice prije, tokom i nakon. Rezultat potvrđuje njihovu ljudskost i odbacuje pokušaje negatora da dehumanizuju žrtve i preživjele.

Turčalo objašnjava da obrazovanje služi kao "svojevrsna vakcina". Programi poput “Škole mladih Srebrenica” i dokumentarnog filmskog festivala SrebrenicaDocs osmišljeni su kao dugoročna strategija da se šira javnost i nove generacije izlože istini na terenu.

Globalni savez savjesti

Možda je najznačajniji element strategije centra uspostavljanje globalne mreže koja univerzalizira lekcije Srebrenice, izvlačeći sjećanje na Srebrenicu iz regionalne izolacije.

Centar je svjesno gradio partnerstva s drugim velikim strukturama savjesti, povezujući sjećanje na Srebrenicu s međunarodnim poretkom kako bi ga zaštitio od revizionističkih napada. Glavne političke snage koje negiraju genocid u Srebrenici su nacionalističke i često povezane s autoritarnim, anti-zapadnim silama poput Rusije. Njihov narativ ima za cilj izolovati Srebrenicu kao jedinstveni “balkanski” ili čak lokalni “slučaj”. Kao odgovor, Centar je gradio partnerstva uglavnom s institucijama koje djeluju unutar liberalno-demokratske tradicije i čiji su moralni okviri duboko oblikovani historijskim suočavanjima s masovnim zločinima — prvenstveno, mada ne isključivo, Holokaustom. Ne radi se samo o dijeljenju nastavnih materijala; radi se o podizanju geopolitičkog zaštitnog zida oko historijskih činjenica.

Turčalo objašnjava da, u konačnici, ovo umrežavanje univerzalizira lekcije Srebrenice. Ona postaje dio ljudske historije. Međunarodni šefovi država i vlada koji su sarađivali s centrom sada Srebrenicu opisuju kao jedan od najmračnijih trenutaka novije historije. Ova univerzalizacija je najjači protuotrov protiv partikularističkog, nacionalističkog otrova počinitelja i njihovih današnjih sljedbenika. Ona ispunjava obećanje “nikad više” čineći Srebrenicu zajedničkom globalnom odgovornošću.

Uloga Evrope i budućnost istine

On ističe da borba za sjećanje na Srebrenicu ima posljedice daleko izvan Balkana. Ona postavlja fundamentalna pitanja o prirodi pravde, stabilnosti Evrope i budućnosti istine u doba dezinformacija.

Kriminalizacija negiranja genocida koju je 2021. godine uveo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, poznata kao “Inzkov zakon”, bila je nužna intervencija nakon godina opstrukcija političara u Republici Srpskoj. Ali ona i dalje uglavnom postoji samo na papiru. Postoji otvoreni protestni pokret u Republici Srpskoj, a tužilaštva su uglavnom odsutna u provedbi. To pokazuje ozbiljna ograničenja međunarodnih pravnih instrumenata bez političke volje da se oni sprovedu na terenu. Neuspjeh “Inzkovog zakona” nudi važnu lekciju da su mehanizmi tranzicione pravde “odozgo prema dole” inherentno nedovoljni, i dodatno potvrđuje činjenicu da, u zarobljenoj državi, borbu za istinu mora predvoditi civilno društvo, osnaženo međunarodnim savezima.

Negiranje i veličanje genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice direktna su prijetnja stabilnosti Bosne i Hercegovine, a time i Evrope. Jasna je veza između revizionističke retorike lidera bosanskih Srba poput Milorada Dodika, njegovih secesionističkih prijetnji i strateške podrške koju dobija iz Beograda i Moskve. Negiranje nije samo uvredljivi govor, već ideološka priprema za budući sukob. Srebrenica je jedno od ključnih ratišta u širem “hibridnom ratu” koji autoritarne države vode protiv liberalnog poretka. Bilo bi poražavajuće ako bi ove snage uspjele izbrisati istinu o genocidu nad Bošnjacima u srcu Evrope, piše on.

Iako je masakr u Srebrenici međunarodnim pravom priznat kao genocid, istraživanja pokazuju da je on bio samo završni čin šire kampanje genocida nad Bošnjacima od 1992. do 1995. Ugledna istraživačica Edina Bećirević osporava prevladavajuće pravno tumačenje koje definiciju genocida ograničava na događaje iz jula 1995. u Srebrenici, tvrdeći da takav uzak pogled zanemaruje sistematsku i široko rasprostranjenu namjeru istrebljenja bošnjačkog stanovništva širom Bosne i Hercegovine. Prema Bećirević, ta je namjera bila posebno vidljiva u vojnim kampanjama čiji je jedini cilj bio eliminisati Bošnjake s ciljanih teritorija — ne samo u istočnoj BiH (Zvornik, Foča, Višegrad) i sjeverozapadnoj BiH (Prijedor, Sanski Most, Ključ), već i u drugim dijelovima zemlje.

Drugi cijenjeni stručnjaci za genocid poput Martina Shawa, Bena Kiernana i Henryja Theriaulta također tvrde da je genocid nad Bošnjacima počeo 1992. i da se Srebrenica treba vidjeti kao kulminacija, a ne izuzetak. Kako ističu Norman Naimark i drugi, isključivanje ranijih zločina iz okvira genocida iskrivljuje historijsku i moralnu istinu.

"Rad na suzbijanju negiranja i dezinformacija stoga je osnovni čin sigurnosti i odbrane za Evropu koja se bori s povratkom nacionalizma i desničarskog radikalizma. Trideset godina kasnije, polja Potočara svjedoče o dvije suprotstavljene istine: o dubini ljudske okrutnosti i o otpornosti ljudskog duha. Koja će istina obilježiti Evropu 21. stoljeća ovisi o tome hoće li se međunarodna zajednica napokon odlučiti boriti ovaj nedovršeni rat za sjećanje istom odlučnošću s kojom se bore negatori", ističe on na kraju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad